obvezno pročitati problemske članke nastale na satu Hrvatskoga jezika:

Popularno društvo nije rješenje

U razdoblju puberteta često imamo osjećaj neshvaćenosti i otuđenosti od okoline. To je uzrok potištenosti, straha i bezvoljnosti. Kao rješenje nameće se promjena društva i okoline. „Novi prijatelji“ mogu nas navesti na oblike ponašanja koji nisu prihvatljivi ili su čak opasni za nas. Mlađim osobama starije osobe u prvi mah mogu biti zanimljive, njihov svijet nov i neotkriven, pun tajni i stvari zabranjenih za četrnaestogodišnjake ili petnaestogodišnjake.

Sklapati nova prijateljstva nipošto nije loše, ali ona na osobu moraju djelovati poticajno i pozitivno. Prijatelji bi te trebali razumjeti i s njima bi se trebao osjećati sretno i zdravo. U svakom slučaju, morate dijeliti slična razmišljanja i interese koji te ne ugrožavaju. Loša prijateljstva možeš  prepoznati ako si potaknut na konzumiranje alkohola, cigareta ili droga, ili na krađe.

Održavanje povjerenja između djece i roditelja svakako može pomoći u sprječavanju ovakvih oblika ponašanja ili stanja mladih.  Stari prijatelji i nastavnici svojom pristupačnošću i razumijevanjem pomažu kako bi se nastali problem mogli riješiti.

                                                                                                                                                                 Lorena Smičić, 8.a

Stop prodaji alkohola i cigareta maloljetnicima

Danas se prodaja alkohola i cigareta maloljetnicima sve manje kontrolira. Konzumiranje tih otrovnih proizvoda sve je prisutnije kod mladih osoba koje su tek ušle u razdoblje sazrijevanja. Djeca koja koriste alkohol i cigarete često potiču svoje vršnjake ili mlađu djecu da ih probaju.

Mnogi vlasnici trgovina govore kako im prodaja navedenih proizvoda ne bi bila tako dobra da ih ne prodaju svima bez ograničenja. Zar se u trgovinama prodaju samo cigarete i alkohol? Trgovcima je važna samo zarada, a za zdravlje djece nisu zainteresirani. Ne shvaćaju da su i oni odgovorni za dobrobit djece.

Neki roditelji imaju čudan odnos sa svojom djecom. Daju im džeparac samo da ih se riješe i da napuste kuću. Ne zanima ih kamo idu, s kim se druže i na što troše novac. Znam da neki roditelji znaju da im djeca puše i ponekad piju, ali na to se ne obaziru.

Roditelji bi se više trebali družiti sa svojom djecom, poticati ih na bavljenje sportom i vođenje zdravog načina života, omogućiti im bavljenje hobijima kako ne bi razvijali loše navike iz dosade.

Kontrola trgovaca i  strože kazne dovele bi do nemogućnosti kupovanja alkohola i cigareta maloljetnika.

                                                                                                                        Kristijan Akmačić, 8.a

_______________________________________________________________________________________________________________

ZAMIŠLJENI INTERVJUI S POZNATIM KNJIŽEVNICIMA

NA satu Hrvatskoga jezika prepustili smo se maštarenju pa smo izmaštali imaginarni razgovor s poznatim književnikom DINKOM ŠIMUNOVIĆEM.

Razgovar vodio Kristijan Akmačić iz 8. a           

Dinko Šimunović  započeo je put u hrvatsku književnost odmah zapaženom knjigom novela Mrkodol. Proveo je djetinjstvo u Dalmatinskoj zagori, a prvi dojmovi iz sela Koljana predstavljat će bogati izvor za oblikovanje njegovih pripovijetki.

KRISTIJAN: U svojim pripovijetkama opisivali ste Dalmatinsku zagoru, vrlički, sinjski i kninski kraj, a osobito krajeve između Krke i Cetine. Zašto baš to?

DINKO ŠIMUNOVIĆ : Pa znate, ja mrzim sve što je neprirodno, ustajalo i izvještačeno, a volim radostan i nesputan život. Ta priroda, u kojoj sam i odrastao, što je i još jedan od razloga,  jednostavno me inspirira, iz nje izlaze nove ideje. Ona otkriva iskonske moralne vrijednosti, onaj nesavladani životni optimizam i poeziju čistog, nesputanog života.

KRISTIJAN: U pripovijetkama je vidljiva Vaša sklonost lirskom opisivanju pejzaža. Možete li mi reći nešto više o tome.

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Katkada mi se pejsaž prikazuje  ne samo kao uvjet čovjekova raspoloženja nego i kao posljedica radosti, tuge, nade ili očaja.

KRISTIJAN:  Godine 1908. izišla je Vaša pripovijetka Alkar. Književna kritika proglasila ju je Vašim najvišim dostignućem. Što vas je motiviralo da počnete pisati Alkara?

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Ah, tuga zbog zaostalosti ljudi u tome kraju.

KRISTIJAN: I druge Vaše novele vrhunska su ostvarenja hrvatske književnosti. Kako ste to uspjeli?

DINKO ŠIMNUNOVIĆ: Tu zapravo nema nikakvog tajnog sastojka. Ja vjerujem da to svaki književnik može, samo se treba potruditi.

KRISTIJAN: Namjeravate li još uvijek pisati pripovijetke, unatoč tome što ste već mnogo motiva „ispucali“ u prošlim pripovijetkama?

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Dokle god mi priroda daje inspiracije, pisat ću. Teško se samo tako odvojiti od pisanja.

KRISTIJAN: Želite li dati koji savjet mladim piscima?

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Kao što sam rekao, uvijek se valja potruditi, i kako se kaže: Svi naši snovi mogu se ostvariti ako ih imamo hrabrosti slijediti.

KRISTIJAN: Bilo je lijepo razgovarati s vama, također Vam želim sreću i nadam se novim lijepim pripovijetkama.

____________________________________________________________________________________________________________

Razgovor je nastavila voditi Ivona Dević iz 8. a:             

IVONA: Poštovani gospodine, vidimo da u Vašim pripovijetkama pišete o Dalmatinskoj zagori, sinjskom i kninskom kraju- zašto je tomu tako? 

DINKO ŠIMUNOVIĆ : Najprije bih zahvalio na prilici koju ste mi pružili. Rado pričam o svojim djelima. Najradije pišem o svom rodnom kraju, kao što ste primijetili. Djetinjstvo sam proveo u Dalmatinskoj zagori gdje mi je otac učiteljevao. Iz tog razdoblja  nosim najljepša sjećanja.

IVONA: Kakvi su ljudi toga kraja? 

DINKO ŠIMUNOVIĆ: U tim krajevima žive kršni i ponosni ljudi, vrijedni i radišni i zato želim u svojim pripovijetkama sačuvati uspomenu na ljude i običaje moga vremena. 

IVONA: Vrlo ste lijepo i dirljivo opisali svoje ženske likove, zašto? 

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Budući da su u stvarnom životu ženske sudbine najčešće bile nesretne, a  život u primitivnoj i patrijarhalnoj sredini nije im davao puno mogućnosti da se iskažu,  odlučio sam zato da žene u mojim pripovijetkama budu snažne i  lijepe  kako bih im na taj način odao priznanje. 

IVONA: Jesu li žene vašeg vremena imale slobodu govora i ponašanja? 

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Ne, nisu. U stvarnom životu bilo je posve drukčije. Upravo zato sam svojim ženskim likovima dao da pokažu svu svoju snagu. Takav lik je Marta u pripovijetci Alkar.

IVONA: Koliko je, po Vama,  važan pejzaž koji okružujeVaše likove?

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Lirsko opisivanje pejzaža mi je vrlo važno. Mogu reći da je ono uvjet čovjekova raspoloženja. Ljepota prirode nas čini sretnima. Svaki moj lik čvrsto je povezan s prirodom. 

IVONA: Na kraju, molim Vas da nam kažete koje vrijednosti nastojite sačuvati u svojim pripovijetkama?

DINKO ŠIMUNOVIĆ: Želim sačuvati iskonske moralne vrijednosti. To je jedan nesputani svijet koji poštuje zakone prirode i sluša glas svoga srca. Također mi je vrlo važno sačuvati uzoran hrvatski jezik. Želim da on bude što bliži narodnom izražavanju .

Od srca vam zahvaljujem na zanimanju za moja djela i nadam se da će ona poslužiti i budućim naraštajima! 

____________________________________________________________________________________________________________                                           

Uslijedio je zamišljeni razgovor sa Slavkom Kolarom, evo što smo ga upitale:

MATEA: Gospodine Slavko, rijetko se pojavljujete u medijima. Iznimno smo zahvalne što ste pristali na razgovor s nama. Recite nam, za početak, nešto o početku svog života.

SLAVKO KOLAR: Rođen sam 1. prosinca 1891. u  Palešniku pored Garešnice.

MATEA: Vaš je otac bio učitelj. U kojoj mjeri je njegova profesija utjecala na vaš život?

SLAVKO KOLAR: Otac je često mijenjao mjesto svoga poučavanja pa su moje godine školovanja bile obilježene čestim selidbama. Pohađao sam školu u Garešnici i Čazmi, a gimnazije u Požegi, Zagrebu i Bjelovaru. Moram vam priznati – nisam bio osobit učenik.

MATEA: Što ste željeli biti kad ste bili mali?

SLAVKO KOLAR: Oduvijek sam želio postati pisac, a u svojim tinejdžerskim godinama novinar.

MATEA: Kako to da netko tko je završio poljoprivrednu školu, specijalizirao se u Francuskoj na području voćarstva i vinogradarstva, počne pisati prozu?

SLAVKO KOLAR: Ono o čemu sam pisao, meni je bilo poznato. Motive i teme svojih pripovjedaka nisam izmišljao, one imaju svoj izvor u stvarnom životu kojeg sam upoznavao službujući u raznim mjestima kao agronom.

MATEA: Gdje ste, po Vašem mišljenju, ostvarili najveće umjetničke domete?

SLAVKO KOLAR: Siguran sam da su to moje pripovijetke smještene u zabačene i zaostale seoske sredine. Takva je, recimo, pripovijetka Breza i Svoga tijela gospodar.

MATEA: Koje su Vaše sličnosti s drugim piscima?

SLAVKO KOLAR: Baš i nema sličnosti. Većina mojih likova  je stvarna, ja sam ih negdje upoznao, događaji su se dogodili, za njih sam čuo ili sam i sam bio njihov sudionik.

MATEA: Koja su Vam vaša djela osobito draga?

SLAVKO KOLAR: Teško je izdvojiti najdraže. Možda Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo ili nismo, Svoga tijela gospodar. ..Posebno mi je zadovoljstvo bilo pisati scenarij s Antom Babajom za film Breza, snimljen prema istoimenoj pripovijetci.

MATEA: Za kraj bismo Vas zamolile da se odlučite za jedan od ponuđenih odgovora.

Knjiga ili televizija? Knjiga.

Mama ili tata? Oboje.

Novac ili slava? Zdravlje.

Ljubavni film ili horor? Komedija.

Zima ili ljeto? Zima.

                                                                  Matea Đanić i Tena Erstić, 8.b

________________________________________________________________________________________________

Razgovoru se pridružila i Antonela Babić iz 8. b:

ANTONELA: Dobar dan, gospodine Slavko. Iako to i nije vaše puno ime.

SLAVKO KOLAR: Ne, nije. Moje pravo ime je Vjekoslav Alojzije Kolar.

ANTONELA: Iz prethodnog intervjua saznali smo nešto o vašem školovanju i zanimanju. Ja bih s vama razgovarala o Vašem stvaralaštvu. Naime, moj razred ovaj mjesec je za lektiru čitao pripovijetku Breza. Možete li  mi reći svoje mišljenje o tom djelu?!

SLAVKO KOLAR: Drago mi je da je čitate. Nadam se da ćete nešto naučiti, ali i zabaviti se čitajući je. Prikazao sam tragičnu priču o ljudskim slabostima, o poniženjima čovjeka. Želio sam pokazati kako pogrješke koje učinimo možda ne ćemo nikada moći ispraviti ako vremenu dozvolimo da nam izmakne iz kontrole. Brezu sam napisao davno, no mislim da su neki od navedenih problema prisutni i u modernom društvu. Čovjek se, zapravo, nije puno promijenio.

ANTONELA: Tematski ste u svojim djelima vezani uz selo.

SLAVKO KOLAR: Da, imao sam ga priliku upoznati, ali vezan sam i za društvenu nepravdu. I nju sam upoznao dobro, ali sam je pokušao zaboraviti miješajući je s humorom i satirom. Znate, i smiješno i tragično nalaze se u svakom tekstu.

ANTONELA: Svi mi doživljavamo nepravde veće ili manje. Kako se vi književnici nosite s njima?

SLAVKO KOLAR: Ako mi je netko nanio bol, ja ga stavim u svoje djelo i promatram ga kako će reagirati u „mojim uvjetima“.

ANTONELA: Želite li za kraj nešto podijeliti s našim čitateljima?

SLAVKO KOLAR: Ne želim biti sebičan i govoriti da čitate moje knjige. Mislim da je svaka knjiga dobra i zaslužuje da je se pročita. Čitajte, knjige će vas obogatiti!

_____________________________________________________________________________________________________________         

Moja priča o sv. Nikoli 

Sveti Nikola je jedan od najvećih i najdražih kršćanskih svetaca, ne samo za
mene, već i za sve kršćane diljem svijeta. Kad sam bila mala, uoči njegova dolaska marljivo sam čistila svoje čizmice te ih stavljala na prozor nadajući se da
će, kada se ujutro probudim, u njima biti moj željeni poklon – bez
šibe. Naravno, s godinama sam  saznala istinu, a ona je glasila da
sv.Nikola NE POSTOJI…Ta spoznaja me toliko  razočarala da “njegove”poklone nisam željela prihvatiti dvije godine. Pitala sam se za koga sam svake godine bila dobra.
No, naučila sam da nije važno postoji li on ili ne i da nije važno tko mi donosi darove, već da je važno prenositi blagdanski duh s generacije na generaciju jer samo tako će opstati legenda o sv.Nikoli…

I ove godine napravila sam sve po pravilu: očistila čizmice, usnula u iščekivanju jutra, a ujutro snena i uzbuđena prvo otišla do prozora po svoje poklone. Iako imam 14 godina veselim se tom jutru, a dan mi protekne u svečanom ugođaju.

I, zapamtimo: VAŽNO JE BITI DOBAR I POSLUŠAN TIJEKOM CIJELE
GODINE, A NE SAMO UOČI BLAGDANA KAKO BISMO DOBILI ŽELJENI POKLON, A NE ŠIBU…

_______________________________________________________________________________________________________
 

PRIČA O BOŽIĆU NA ENGLESKOM JEZIKU

Na satu engleskog jezika učenici su imali zadatak napisati priču o Djedu Mrazu. Rad jedne učenice posebno je kreativan i  maštovit, kada pročitate vidjet ćete zašto… Sretan Božić!

The Story of Christmas

   Everybody loves Christmas. Maybe it is because they don’t know the true story behind Christmas and Santa Claus. To everyone, he is a great guy with presents but this story is a little deeper.

   Once upon a time lived a man with 15 children. He was happy but also sad because he couldn’t buy his children the presents they wanted. So, he went to the city to find a job. He left his wife and children. He found a job in a post office. The man wasn’t happy at all, he was sad and disappointed. He knew that his family was unhappy, too. He decided to go home. When he returned home, he found out that his wife and kids left to the North Pole because the mafia destroyed their house in a gang showdown. He bought a lot of presents for his wife and kids. He went after them and found them in igloos. His kids were delighted to see him .

   And this is the true story of Christmas, of Santa, a man who bought a lot of presents and carried them across half the continent. People gave him a name: Santa Claus.

Matea Šoch, 7.a